Priroda
Paklenica
Na površini od 96 km2, uz istočnu obalu Jadranskog mora pa do najviših vrhunaca Velebita, Vaganski vrh (1757 m) i Svetog brda (1753 m), Paklenica obiluje mnogobrojnim prirodnim osobitostima i fenomenima, što je razlog zašto je čitavo područje proglašeno nacionalnim parkom 1949. godine.
S pravom, jer ovo je jednostavan i neobičan dodir mora i planine, bogat šumama bukve i crnog bora, dubokim kanjonima okomito urezanim u glavni greben Velebita, njezinim krškim oblicima i brojnim špiljama i jamama. Najatraktivniji dio Nacionalnog parka su kanjoni Velike (Big) i Male (Small) Paklenice. Nakon ledenog doba raspadanje stijena je bilo jače, ali u vapnencu još uvijek nisu bili razvijeni sustavi podzemnih pukotina, i nije bilo šuma koje će biti u stanju usporiti i olakšati površinski odljev i erozije. Zbog mase krhotina nastali erozivnom snagom vode, potoci su se mogli probiti do mora i tako stvoriti dva duboka kanjona. Danas ima vode samo u gornjem toku.
Bliže obali, potoci sve više ulaze u vapnenac i voda nestaje u brojnim pukotinama karbonatnog podzemlja. Većina Nacionalnog parka pripada slivu Velike Paklenice. Ovaj kanjon je 2,5km dug poprečnog usjeka na položaj planine. Ta 400m visoka stijena je najpopularnija penjalačka točka u Hrvatskoj. Slivu Male Paklenice je teže pristupiti, tako da ga manje posjećuju, pa se taj dio planine također zove “zona divljine”. Postoji nekoliko većih speleoloških objekata u Nacionalnom parku, ali najljepši je Manita peć u donjem dijelu Velike Paklenice. Ulaz u špilju je također lijep vidikovac. U blizini pećine je kao kula visoka i vitka stijena Zub ili Maniti kuk. U sklopu Nacionalnog parka možemo uživati u obilju prekrasnih slapova. Bogatstvo parka su šume, koje pokrivaju 2/3 svog područja. Ovdje se nalazi rezervat crnih borova (Pinus nigra), drugi u Europi po svojoj veličini. Raznolikost staništa je dao utočište brojnim životinjama. Ovdje je i dom jedne od najugroženijih europskih ptica, bjeloglavog supa (Gyps fulvas).